Blog - Vesele penzionerke

Vesele penzionerke

Moj naklon dragi čitaoci, mi smo dvije vesele penzionerke. Zašto vesele? Zato jer usprkos teškoj sudbini pjevamo u zboru i aktivno se bavimo planinarenjem. Red je da se predstavimo, ali godinu proizvodnje ovih kostiju nećemo otkriti. Moja prijateljica koja nerado i sporo piše na računalu zove se Elvira, a meni je mama nadjenula ime Adela. Vjerovali ili ne, mi smo najbolje drugarice od osnovne škole.

Moja prijateljica i ja nismo imale sreće u ljubavi. Elvira se udala sa samo devetnaest godina, bila je vrijedna domaćica i majka jednog sina s posebnim potrebama. Nažalost, život je ponekad nepredvidljiv i surov, pa je jedno jutro u saobraćajnoj nesreći izgubila i sina i supruga. Ja sam do svoje trideset i treće godine radila u turizmu, a onda sam se udala za trinaest godina starijeg bankara. Bio je miran, korektan i odan suprug, darivao me je često i skupim poklonima. Nagovorio me je da napustim posao na jednoj recepciji i posvetim se kućanstvu. Živjela sam kao u bajci do svoje pedeset i prve godine. Moja bajka je prekinuta iznenadnom smrću voljenog supruga. Ostala sam preko noći bez prihoda. Bodrile smo jedna drugu, bile ponekad više gladne nego site, ali i u najtežim trenucima nismo klonule duhom. 

Jedan dan Elvira je došla na jednu zanimljivu ideju. Predložila mi je da moj stan od trideset i pet kvadrata uredimo i iznajmljujemo turistima budući se nalazi nedaleko od glavnog gradskog trga, a da se ja preselim u njezin stan. Elvira je imala velik stan od šezdeset kvadrata s malim balkonom koji je u proljeće bio prepun cvijeća. Moj stančić brzo smo uredile i počele iznajmljivati. Kako je bio na dobroj lokaciji i dozvoljavale smo boravak i kućnim ljubimcima, nije bilo teško pronaći goste.

U studenom 2017. kontaktirao nas je jedan Poljak koji je odlučio provesti u Zagrebu deset dana i uživati u predblagdanskoj atmosferi. Imao je oko četrdeset godina i iznenađujuće dobro je govorio hrvatski. Otkrio nam je da je njegova majka porijeklom Hrvatica i da otkako pamti ljetuje u blizini Lovrana. Bio je šarmantan, elokventan i pomalo zajedljiv. Riječ po riječ, šala po šala i otvorili smo bocu vina. Nas dvije smo se sjele u udobne fotelje, a on na kauč preko puta nas. Elvira se izlanula da imamo financijskih problema, a na njegov upit jesmo li zadovoljne mirovinama, samo smo prasnule u smijeh. Izvadio je tada dvije novčanice po pedeset eura i dao nam. Rekao je da želi mirisati i masirati naša stopala. Pogledale smo se u čudu.

Elvira je novac odmah spremila u džep i izula svoje crne lakirane cipele i stavila mu noge u krilo. Budući da sam ja bila u tenisicama, malo sam se bojala da mi ne smrde noge. Poljak mi je rekao da se svejedno izujem.

„Zlato moje, ne stidi se. Miriši nam noge...“ – tepala mu je Elvira.

Sklupčala je prste i protrljala njegovo međunožje. Vidjelo se da mu to godi.

„Mileni, reci mi koji dio mojih nogu najgore smrdi. Žena želi znati takve stvari. Jesu li nožni prsti? Baš sam ih jučer svježe lakirala. Voliš li crveni lak?“ – upitala je Elvira.

„O da…Obožavam…Volim prozirne najlonke…“ – tiho je komentirao Poljak.

„Evo, udahni dobro. Sviđa ti se moja smrdljiva najlonka? Adela, što sjediš tu kao drvena Marija… Trljaj svoja stopala po njegovom licu. Želiš to, znam, ne srami se… Sada će se i Adela potruditi oko tebe“ – govorila je Elvira.

Mazila sam ga sa stopalima po bradi i obrazima, a Elvira je uporno trljala njegovo međunožje. Usput nam je i masirao stopala. Moram priznati da mi je baš godilo. Odjednom se ustao i otišao u kupaonicu. Znale smo što radi. Natočile smo si još po čašu vina i potiho komentirale da je barem više ovakvih simpatičnih čudaka.