Blog - Ispod stola

Ispod stola

Danas se osjećam baš kao izvršni direktor. Kosa mi je potkraćena malo s lica, a šminka je besprijekorna. Kada sam ušla u otmjeni restoran, ljetno sunce struji kroz barokne prozore, topeći klijentelu poput pojedinačnih sladolednih kolača. Nosim crnu suknju, a ispod nje su čipkane gaćice boje breskve. Moje štikle su elegantne i ističu gracioznost mojih golih nogu. 

Prije nego sam napustila kancelariju , šef mi je rekao da iskoristim sve što znam i imam. Namiguje mi i umišlja da je pametan ali on mi je šef i moram mu udovoljavati.

Činjenice i brojke same mu teku iz vrhova prstiju i nekako mu sve to ide od ruke što bi se reklo.  Ali ispod tog sloja još je mnogo toga: ambiciozni dvadesetpetogodišnjak koji leži u kadi i sanja o moći. 

Lukeria .. Volim njegov glas. Podignem pogled. U tamnom odijelu, besprijekorno skrojen. Ženske glave se okreću za njegovom pojavom i mislim da plavokose kučke stišću bedra i pišnu u gaćice na njegovu pojavu. Ne mogu ga prestati gledati i kao da osjećam njegove ruke na mom tijelui...ahhh.

Ima kao važnog klijenta sa kojim se treba sastati, a mene je planirao iskoristiti kao svoje tajno oružje. Rekao mi je „Predstavit ću te svom klijentu kao radnu koleginicu, a ti se predstavi tako kako sam ti rekao kada klijent dođe.“

Po dolasku klijenta uobičajeni pozdravi, razmjena učtivih šala i sjedamo za stol.

Klijent naručuje čaj i razgovara o isplativosti, implikacijama vizualnog i glasovnog prijenosa, treba li nam poznata ličnost ili normalne glumice. Hvali se da u redu čekaju i druge oglasne kompanije. 

Ja ono kao sa pažnjom klimam glavom na sve što klijent govori. Miroslavu kao da je sve ovo za stolom dosadno jer sam osjetila kako njegova ruka kliznu ispod moje suknje. Tog momenta koljena mi se refleksno sklopiše. 

Koristi jedan dugački i uporan prst. Trlja njime tik iznad mog klitorisa. Trznem se, pokušavajući da ga držim na razumnom rastojanju od sebe. Samo da nije ove situacije sa klijentom mogla bi mu kitu obraditi kao da mi je flauta u ustima i zasvirati po njegovoj kiti ali samo da smo daleko odavde. Još jedan njegov  prst mi gladi stidne dlake. Pitam se da li je zadirkivanje kolebljivo ili namjerno, a onda sam uzdahnula tiho dok mu je prst pogodio metu, što mi je ujedno i bio odgovor n amoje razmišljanje. Aha, znači ovo je namjerno uradio. Vraća prst ponovo na vrh iznad mog klitorisa, zatim opet dolje, praveći pri tome gotovo neprimjetne krugove, dok ja pokušavam usporiti disanje i ostati prisebna „kolegica“ na sastanku. 

„Vidite, mislim da će razgovor sa kandidatkinjama na pravi i iskren način izbaciti konkurenciju kao iz čarapa“, kaže klijent. Primjetila sam da mu jedna mrvica hrane stoji na njegovim urednim brkovima. Poželjela sam tu mrvicu polizati sa njegovih brkova.  Želim ga, želim da svoju glavu gurne među moje grudi i da vrisnem od zadovoljstva. Osjećam da bi mi to bilo malo i poželjela sam sada da me obojica jebu na ovom stolu za kojim sjedimo. 

„.. možda animacija ..“, kaže klijent.

‘Mmm-hmmm’, kažem ako je ovo uopće bio neki odgovor.

Miroslavov prst lagano ulazi u mene, a ja zamišljam da sam u nekom bazenu opuštenog uma i tijela. Osjećam da je sada stavio svoj palac na moj klitoris. Guram kukove malo naprijed ali sićušnim uskim krugovima i pokušavam suzdržati moju pohotu kako klijent ne bi primjetio moje čudno ponašanje tijela. 

„Možete li, hmmm. naručiti kavu?’, zamolim klijenta.

Okreće se i daje znak konobarici. Miroslav izvlači ruku iz mene i liže prste. Jedan. Dva. Tri. Krijem svoje stenjanje hihotanje u salveti. Klijent se okreće i smiješi mi se, nesvjestan situacije. Usne su mi se zalijepile za zube. Miroslav ga nešto pita ali ja ga ne čujem jer sam se jednostavno tog momenta isključila iz priče. 

Klijent se naginje naprijed. Miroslav se takođe naginje prema njemu da bi bio razumljiviji u govoru i tada kako bi vratio prste ispod stola, zamoli me da se malo pomjerim. Učinila sam to nevoljno jer su mi njegovi prsti baš godili ispod suknje. Srknem kafu i zamalo mi ne spali jezik koliko je topla bila. Koristim situaciju i stavljam svoju ruku na ruku Miroslava, te je pritšćem uz sebe. 

„Teže ..“ kažem.  „Molim?“, upitno kaže klijent.

„Sigurno je teško .. nositi se s etabliranim konkurentima. Svaki dan je sigurna sam sve teže i teže. „

„Ahhh“, kratko izusti klijent.

Želim zatvoriti oči. Osjećam kako me orgazam golica po dnu kičme. Govorim nešto i pričam, a riječi su poput kvadratića na tabli, besmisleni ali i puni potencijala.

Miroslav stavlja ruku na moju unutrašnjost bedra i širi mi noge najšire što to ja mogu. Uhvatio me za gaćice i pomjeri ih u stranu. Čujem pucanje mojih gaćica.  

Miroslav me tjera da se dodirujem drugom rukom. Niti jedno od nas nije skidalo pogled sa brbljavog klijenta dok smo bili nevaljali za stolom; hvala Bogu što je on vrsta pontifikatora. Miroslav grize donju usnu dok svojim prstima vješto dodiruje moje međunožje i  na trenutak gurne u mene jedan, pa dva prsta. Osjećam kako su njegovi prsti usamljeni i da bi trebala pripomoći. Miješaju se njegovi prsti sa mojim prstima lijeve ruke u napola rastrganim natopljenim gaćicama od mojih sokova. Ruka mi je pjenasta, osjećam strujanje zraka po mojim vlažnim prstima. Klijent još uvijek priča, a Miroslav se naginje prema mom ramenu. 

'Učini to', kaže on.

Kukovi mi se bukvalno ruše. Ja sam definitivno izvan sastanka i bilo kakvog govora. Sve što mogu je disati pomalo otežano u nekim valovima. Grudi mi se prelijevaju iz grudnjaka, osjećam da su jako nabrekle. Trlja moj klitoris baš onako kako ja volim, jako...oooo  Bože neka izvuče sve iz mene. Ne mogu više, predala sam se i naginjem se naprijed glavom na stolnjak. 

„Jesi li dobro?“. Klijent zove: ‘Konobarica, konobarica, ona ima napad.“  Svi oko našeg stola izgledaju uplašeno i zabrinuto: „Guši li se? Čujem neko predlaže Heimlichov zahvat protiv gušenja, a Miroslav mi je tik uz lice i zagrlio me jednom rukom oko mog ramena dok mu je druga još uvijek u mojoj maci. 

„Lukeria, jesi li dobro? Reci nešto „.. ali zaiskrilo mu je u oku i znam što misli: „Budi brza Lukeria neka se ovo isplati, hajde mila svrši za mene, prije nego što se stvori gužva ovdje. Morat ću izvući ruku, hajde svrši za mene“.. I onda vrištim. Ne mogu vjerovati da to radim. U svemu tome postoji nešto tako moćno.

Svršavam im u lice, a nitko od njih ne zna, nokti stružu stolnjak i netko zapomaga dok se šolja za kavu razbija o pod. Pokušavam se ne smijat. Znate onaj lagani val, pa trzaji nakon svršavanja koji se osjećaju kao blagi potresi. Tada sam noktima prošla po Miroslavovoj koži u dijelu između vrata i ramena i vjerujem da ga je to stvarno bolilo ali i on se pokušava ne smijati, čak me nagovara dok konobarica bezglavo juri na još jedan mali orgazam jer je takav, jer je pohlepan, a onda kada je već bilo gotovo briše onu ruku skvašenu mojim sokovima po cijelom licu. Tako luckasto zaista, uostalom kao i sve ostalo što je bilo pod stolom u vrijeme dosadnog blebetanja klijenta. Miroslav je kao bio pod stresom i zabrinut za moje zdravlje, a ja jebana, baš jebana, jebem ti. 

 Želim se nasmijati, to je sve što želim učiniti ovog momenta.. smijati se. Evo i sada se smijem kada samo pomislim kako smo ja i moj šef luckasti.

Poslije je klijent zvao kako bi se uvjerio da sam dobro. Uglavnom dogovorili smo se.