Blog - Sestra i ja

Sestra i ja

U prosincu 1977. nekoliko dana prije svetih dana, ravnateljica jednog sirotišta pozvala je moju prijateljicu Mariju i mene na razgovor. Marija je imala tada 16 godina, a ja sam napunio 15. Nije bilo svejedno sjediti u hladnom hodniku na maloj drvenoj klupi čekajući da nas pozove u svoj ured.

„Jesmo li napravili kakvu štetu? Što smo krivo učinili?“ – upitala me je Marija.

„Ne znam. Nadam se samo da nas neće baciti na cestu“ – tiho sam rekao.

Nakon nekoliko trenutaka čuo se strogi glas iz ureda: „Djecoooo!“ Skočili smo s te klupe kao da nas je netko iglom upiknuo i ušli u ured. Ravnateljica je sjedila na staroj smeđoj fotelji. Skinula je naočale i rekla: „Jedan bračni par odabrao je vas dvoje za usvojenje. Misle da ste brat i sestra jer oboje imate tu kovrčavu crnu kosu, pa ih nismo niti razuvjeravali. Žele blizance koji nisu stariji od 15 godina. Rečeno im je da ćete 29. siječnja proslaviti 15 godina. Jeste li me razumjeli? Predajemo vas njima sljedeće srijede. Svaki dan želim da uvježbavate priču da ste brat i sestra do najsitnijeg detalja.“

Kimnuli smo glavom. Pričalo se po sirotištu da neka djeca više puta proslave neki rođendan jer su parovi skloniji mlađoj djeci. Kako smo i Marija i ja izgubili roditelje u saobraćajnoj nesreći, nije nam bio problem pretvarati se da smo blizanci. Bili smo otprilike iste visine, težine, oboje smo imali smeđe oči, pjegice na licu i pomalo neurednu kovrčavu crnu kosu.

Naredba ravnateljice bila je jasna. Marija i ja svaki dan smo na tavanu u jednoj maloj prostoriji uvježbavali priču. Gdje smo živjeli, kada je tko imao rođendan, u koju smo školu išli, jesmo li imali kućne ljubimce, kakvi su nam bili roditelji, gdje su radili, kako je izgledala kuća u kojoj smo živjeli i kako smo završili u sirotištu.

Ne znam ni sam kako, ali smo se tijekom narednih nekoliko dana posebno zbližili. Osjećali smo privrženost i privlačnost prema jedno drugome. Marija je bila jebozovna i u običnoj sivoj haljini. Oči su joj sjale kada sam joj davao komplimente. Odlučio sam jedno jutro preuzeti inicijativu i poljubiti ju u usta. Kada je prihvatila moj poljubac desilo se nešto vrlo čudno. Digla mi se kita. Nismo znali što treba raditi, ali smo se skinuli. Kada je Marija raširila svoje noge sjetio sam se da su mi stariji dečki govorili da ženama treba gurnuti unutra prste, jezik ili karu. Pomaknuo sam joj gaćice u stranu i brzo joj sjurio kurac do jaja. Osjećaj je bio fantastičan. Bila je uska i vlažna. Imao sam osjećaj da mi njezina mala pička uvlači kurac u sebe i da ga ne mogu izvaditi van. Palila nas je i mogućnost da budemo uhvaćeni.

„Braco, pokušaj ga uvlačiti u mene i izvlačiti!“ – rekla mi je na uho.

„Može seka!“ – rekao sam.

Brzo sam shvatio što treba raditi. Počeo sam ju jako nabijati. Marija je glasno stenjala, a ja sam mislio da sam u raju. Nažalost, kada nam je bilo najljepše, prekinuli su nas udarci. Prvo sam osjetio udarac štapom po leđima, a onda šamar dlanom preko nosa. Ravnateljica je bila izvan sebe od bijesa. Zavrnula mi je uho i rekla: „Balavac jedan, znaš li ti koliko je teško riješiti se djece koja su u pubertetu?“ Zatim je ošamarila i Mariju i unijela joj se u lice riječima: „Želiš mi natovariti na grbaču još jedno dijete? Dopuštaš bratu da te kara!“ Naredila joj je da se obuće i donese šibu. Počela nas je oboje udarati. Suze su nam išle na oči, a nismo smjeli ispustiti ni zvuk. Kada je bila gotova opalila je ponovno po jednu šamarčinu i Mariji i meni. Nismo smjeli nikome reći što se dogodilo da ne bi trač došao do naših novih roditelja. Kada smo odlazili iz sirotišta, ravnateljica nam je potiho rekla: „Sad ste brat i sestra! Nikada više da vam nije palo na pamet ono raditi!“